| 

Zaštita od klevete u BiH

Jalov posao, ali skup!

 

Autorica:  Rubina Čengić, udruženje Pozitivne vrijednosti

 

U BiH je za sada registrovano oko 1.000 tužbi za klevetu od čega samo u Sarajevu oko 700 i postoji realna mogućnost da je ovaj broj mnogo veći. Među njima ima raznih slučajeva, čak i klevetanja psa, ali najveći broj ih se odnosi na medije i novinare, a podnose ih uglavnom političari. Sudije najčešće izriču kaznu protiv novinara nalazeći da su oni povrijedili prava na privatnost, nanijeli duševnu bol i patnje, proizveli nematerijalnu štetu...  Najčešće dosuđuju i materijalno obeštećenje u visini od 10.000  ili 15.000 KM  što bi se moglo smatrati i srećom jer tužitelji nerijetko traže 100.000 ili 200.000 KM.

Generalna tajnica Udruženja BH novinari  Borka Rudić ovo vidi kao pritisak na medije i prijetnju slobodi medija. 

„U BiH se na godišnjem nivou podnese više od 100 tužbi za klevetu i činjenica da je najveći broj riješenih predmeta riješen u korist tužitelja i to političara, ministara, predsjednika, pa i više puta osuđivanih kriminalaca, a protiv medija i novinara. To sasvim jasno govori kako se zakon koristi kao represivna mjera, a ne legalni mehanizam zaštite slobode izražavanja.
Primjera radi, Slobodna Bosna ima 50-ak tužbi za klevetu, a do sada donesene presude protiv njih idu u korist političara i moćnika.

 S druge strane, podaci do kojih je Linija za pomoć novinarima (Free media Help Line) došla kroz analizu napada na novinare i medije od 2006. do kraja 2014.  pokazuje da od 60 krivičnih djela počinjenih prema novinarima samo devet  je pravosnažno okončano na način da je doneseno sedam  prekršajnih presuda  i  samo dvije krivične. To je rezultat 15 posto  riješenih slučajeva i  katastrofalan pokazatelj efikasnosti bh. pravosuđa i uopće riješenosti države da se odgovorno odnosi prema slobodi izražavanja kao elementarnom ljudskom pravu i civilizacijskoj vrijednosti“, kaže Rudić.    

„Morali smo da isplatimo odštetu za klevetu zbog intervjua u kojem sagovornik kritikuje bivšeg ombudsmena za ljudska prava. Bivši ombudsmen je odustao od tužbe protiv te osobe, ali ne i od tužbe protiv Slobodne Bosne, a sud je presudio u njegovu korist. Drugi slučaj je presuda u korist Zlatka Lagumdžije, Damira Hadžića i Željka Komšića uz obrazloženje da jedini jasno naveden izvor nije relevantan izvor“, kaže Suzana Mijatović, urednica i novinarka u Slobodnoj Bosni.

Poznat je i slučaj kada je sud u Travniku donio privremenu mjeru zabrane za TV FBiH da uopšte izvještava ili reprizira ranije objavljene priloge o dvojici policajaca koji su tužili tu Televiziju. 

No isto tako su primjećeni slučajevi da su neki političari odustajali od tužbi protiv Avaza nakon što je osnivač Avaza ušao u politiku i nakon što bi «tužitelji» s njim uspostavljali korektne političke odnose.

Jedan od najnovijih primjera je tužba Nikole Špirića protiv bivšeg direktora Uprave za indirektno oprezivanje u BiH Kemala Čauševića zbog izjava koje je dao u Tužilaštvu BiH tokom saslušanja nakon  hapšenja, ali  i novinske agencije Patria koja je objavila tekst tog saslušanja. Istim povodom tužbe je najavio i Dragan Čović. 

OSCE-ova predstavnica za slobodu medija Dunja Mijatović upozorava da  javni službenici moraju biti više dostupni novinarima nego obični ljudi na ulici.

„Bitno je da novinari rade i da traže sve što je pogrešno u društvu jer bez novinarstva ulazimo u prostor u kom je jedina vijest vijest od vladajućih struktura,  a to je totalitarni sistem i nedopustivo je, a i nije cilj evropskih zemalja. Rekla bih čak da je i loše novinarstvo bolje nego nikakvo.  Slažem se da u BiH postoji ogroman broj tužbi za klevetu i da su obrađene začuđujuće brzo, ali mislim da je pogrešno da postoji toliki broj javnih ličnosti koje su pokrenule predmete protiv medija i novinara jer to nije dobro za demokratsko društvo. Tolerancija kod javnih ličnosti mora biti mnogo veća nego kod običnih građana. Političari u BiH, kao uostalom i u regionu, moraju shvatiti da nisu nedodirljivi i da treba da se zaštite na neki drugi način nego obični građani“, kaže Mijatović.

Prema Zakonu o zaštiti od klevete u FBiH, koji je gotovo identičan za istovjetnim zakonom u RS, kleveta je „radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu“.  Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja i odgovorni su za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

„Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik (onaj ko je načinio štetu – medij, novinar i slično – op.aut.) je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Odgovornost za klevetu ne postoji ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno“, stoji u Zakonu.

Istovremeno Zakon predviđa da je „oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja“.  (Ovo bi praktično značilo da onaj ko se smatra oštećenim za primjedbe na izvještavanje printanih i on-line medija  treba da se obrati Vijeću za štampu u BiH, a za elektronske medije Regulatornoj agenciji za komunikacije u BiH, pa tek onda sudu, ali se to u praksi rijetko događa i iz VZŠ BiH su više puta izrazili čuđenje da sudovi uopšte prihvataju tužbe prije nego se tužilac obratio njima.) Uz to u Zakonu stoji i da „novinar i drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarsku djelatnost traženja, primanja ili saopćavanja informacija javnosti, koje je dobilo informaciju iz povjerljivog izvora ima pravo da ne otkrije identitet tog izvora“.

„Ovo pravo uključuje i pravo da ne otkrije bilo koji dokument ili činjenicu koji bi mogli razotkriti identitet izvora, a naročito usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal. Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ni pod kakvim okolnostima ograničeno u postupku koji se vodi u smislu ovog zakona“, stoji u Zakonu o zaštiti od klevete u FBiH.

Oni koji prate primjenu ovog zakona upozoravaju da presude i obrazloženja pokazuju da sudije ne razumiju specifičnosti novinarskog posla, da često ne razlikuju mišljenje od činjenice, da traže od novinara da dokažu da su bili u pravu umjesto od tužitelja da dokaže da su novinari pogriješili, te da su izvještaji o vještačenju težine nanijete duševne boi i nematerijalne štete „ponekad toliko slični da su čak i zarezi na istom mjestu“.

„Sudije se boje procesa u kojima je novinar tužen jer se boje da će i sami doći pod udar medija. Političari i drugi moćnici namjerno preskaču medijaciju i tuže medije kako bi izvršili pritisak na medije, a pravosuđe im dopušta kršenje člana 8. Zakona o zašititi od klevete. Sudovi se ne bave utemeljenošću takvih tužbi.  

Kroz ovakvu primjenu zakona krše se elementarna novinarska prava na kritiku političara, korištenje neimenovanog izvora, otkrivanje privatnosti kada je u pitanju javni interes“, pojašnjavaju advokati i cijene da sudije visinu odštete određuju «od čibuka», ali napominju da «naknada štete nije kazna, nego samo obeštećenje iako je duševne boli nemoguće nadoknaditi».

Parnične sudije koje radi na ovim predmetima ne žele razgovarati o svojim iskustvima, ali nezvanično se ne libe da kažu da «uglavnom ne vole ove predmete jer ne vole da se sreću sa novinarima kao tuženim».

Prema analizama Freedom House za 2015.godinu – mediji u BiH su „djelimično slobodni“ jer «političari i poslovni lideri vrše znatan pritisak na novinare i to potkopava njihovu neovisnost i negativno utiče na uređivačku politiku».

„U BiH je sakrivanje informacija dovedeno do savršenstva“, izjavio je nedavno za portal Pozitivnih vrijednosti Senad Avdić, vlasnik u i glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne.

Udruženja koja štite profesionalna prava medijskih profesionalaca upozoravaju da se u BiH krše temeljna novinarska prava: na slobodu izražavanja, na pristup informacijama, na slobodu kritike, zadiranja u privatnost radi javnog interesa, siguran, plaćen i dostojanstven rad, sindikalno i profesionalno organizovanje i djelovanje , (ne)prihvatanje novinarskih zadataka koji mogu dovesti u pitanje vjerodostjnost i etičnost novinara; da su napadači na novinare predsjednici, premijeri, ministri , policajci, parlamentarci, vjerski poglavari, pripadnici ekonomskih lobija, vlasnici medija, direktori, članovi UO, kriminalci; te da su posljedice takvog stanja opća nesigurnost, samocenzura i cenzura, podjele i sukobi unutar medijske zajednice, neprofesionalno novinarstvo , vraćanje jezika mržnje i netolerantnosti u medije i javnu komunikaciju. Naglašavaju da je neophodno zakonski urediti transparetnost vlasništva i tokova novca na medijskom tržištu, omogućiti novinarima osnivanje sindikata i bolja sudska zaštita novinara, osnovati Ured ombudsmena za medije, efikasnije reagiranje institucija na napade, političke pritiske i kontolu medija , jačanje novinarske solidarnosti i saradnje, jačanje profesionalnih asocijacila i medijskih sindikata , profesionalnije pravosudje i snažnija medjunarodna pažnja na kršenje prava na slobodu izražavanja.

Često se može čuti i da sudovi u BiH ne prate praksu presuda Suda za ljudska prava iz Strazbura koje se odnose na zaštitu slobode izražavanja i primjene člana 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temljenih sloboda. 

«Sud u Strazburu primarno nastoji da zaštiti medije jer je njihova društvena uloga jako važna, a nosioce javnih funkcija tretira tako da su dužni da izdrže i uvredljive sadržaje  i svaku vrstu kritik jer polazi od stanovišta da je neko samim činom kandidovanja unaprijed pristao da svaki detalj iz privatnog i javnog života bude predmet analize medija, a to je nešto što pravosuđe u BiH mora da shvati i prihvati. Bez toga oštrica osude ide u znanto većoj mjeri prema medijima nego nosiocima javnih funkcija što ne ostvaruje svrhu onoga zbog čega postoji zakon o zaštiti od klevete i drugih srodnih zakona – kaže Srđan Blagovčanin iz Transparency Internation u BiH.  

Borka Rudić pak smatra da u BiH još uvije nije ostvaren cilj Zakona o zaštiti od klevete.

Nisam sigurna da smo uspjeli izgraditi dobru mrežu vještaka koji bi svojim kompetencijama, iskustvom i znanjem mogli  pomoći ostvarenju glavnog cilja Zakona o zastiti od klevete, a to je  unapređenje medijskih sloboda u BiH i odgovornog novinarstva.  Mislim da bi se kao sudski vještaci trebali više angažirati eksperti za ljudska prava  i medijski eksperti koji pitanje slobode izražavanja i prava javnosti na informacije tumače u kontekstu individualnih ljudskih  prava i prakse Suda  u Stazburu, a to bi bilo jako važno zbog toga što je kod nas još uvijek veliki uticaj prava jačeg i političkih moćnika, nego državnih institucija i organa odgovornih za zaštitu individualnih ljudskih prava“, kaže Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari. 

 


Bootstrap Slider

Pratite nas

Naše brošure

Kontakt

  • +387 33 20 40 60
  • pozitivne@vrijednosti.com
  • La benevolencije 6
  • +387 33 20 40 60
  • 9:00- 16:00