| 

Pristup pravdi iz perspektive medija




U  Sarajevu je 11. i 12. aprila održana  dvodnevna regionalna radionica na temu „Pravosuđe, društvo i mediji” koju je organizovalo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (VSTV BiH) u saradnji sa Instrumentom za tehničku pomoć i razmjenu informacija Evropske komisije (TAIEX).


Svrha radionice bila je ukazati na važnost i utjecaj odnosa s javnošću na kreiranje javnog mnijenja o pravosuđu, unapređenje komunikacije i saradnje s medijima i korisnicima sudova kao i povećanje pristupa pravdi i transparentnost pravosuđa u BiH. Također važna komponenta radionice je uspostavljanje saradnje i razmjena iskustava sa zemljama članicama Evropske unije.


Prvi dan radionice bio je posvećen  temama vezanim za transparentnost i odgovornost pravosuđa, pristup pravdi iz perspektive medija te poboljšanje komunikacijskih kanala između pravosuđa i medija. 
Na radionici je učestvovala i Rubina Čengić, novinarka magazina Start BiH i aktivistica udruženja Pozitivne vrijednosti na  projektu "Čitaj, gledaj,reaguj". 

Njeno izlaganje prenosimo u cjelosti: 


Pristup pravdi iz perspektive medija


Možemo govoriti o dva načina pristupa: prije objave ili tokom izrade medijskog sadržaja i poslije objave.
Ovo poslije objave medijskog sadržaja je vrlo jednostavno – voljeli bismo da uzmete u obzir navode i rezultate naših istraživanja. Znam i razumijem da postoje neki medijski sadržaji koji su loše urađeni, jednostrani, tendenciozni i slično, ali ima onih koji su «jaki kao zemlja», ne možete im «perke odbiti». 
Senad Pećanin koji je sada advokat kaže da ima nekih koji su za tužioce završen posao  ili "pics of cakes" – samo otići pokupiti originalnu dokumentaciju i pisati optužnicu  ali naravno -  znam da to nije tako jednostavno.


Dok ne počnemo tako da radimo – imaćemo i pravnu nesigurnost i nepostojanje vladavine prava i sumnju i u novinare i u tužioce jer će novinari tvrditi da tužioci ne rade, a tužioci da novinari lažu.


Mi sada na sudu imamo recimo upravu Željeznica FBiH iako su mediji o tome pisali prije više od deset godina i dok su istovjetni predmeti u Srbiji i Hrvatskoj odavno završeni. Ili, imamo GRAS  o kom se pisalo prije više od deset godina. Da se reagovalo odmah- štete bi bile menje, svjedoka više...
No ono što je potrebno prije objave i tokom izrade medijskog sadržaja jeste  veća otvorenost pravosuđa prema medijima i tako posredno prema javnosti,  bolje razumijevanje potreba medija i interesa javnosti, kao i bolje razumijevanje potrebe vlastite transparentnosti.


 Uostalom – pravosuđe u BiH troši više od 220 miliona KM  godišnje i tačno je da to nije ni blizu koliko troše RVI ili neke druge kategorije, ali je značajna budžetska stavka i još  značajnija javna služba. Zbog te javnosti posla koji obavljate nije prihvatljivo da vam svi ozbiljni informativni mediji nisu ravnopravni i da neki dobiju priliku da snimaju hapšenje predsjednika FBiH (nije lično ni protiv koga, čak se i ne sjećam ko je to snimio) ili da neki dobiju transkript prisluškivanih razgovora, a da neko ne može dobiti ni intervju ili čak ni pisani odgovor na svoj upit. 


Ovdje moram da naglasim da su neprihvatljive i snimljene izjave glasnogovornika jer novinari imaju pitanja, a nepotpuna informacija je gotovo isto što i dezinformacija. Inače postoji otvoreno pitanje šta je novinarima instrument za komunikaciju sa tužilaštvima i sudovima : glasnogovornici, zakon o slobodi pristupa informacijama ili web-strane? 


Ako su glasnogovornici – oni često nisu dovoljno osposobljeni ili nisu  ovlašteni da odgovaraju na sva pitanja, Zakon o slobodi pristupa informacijama ima rokove koji su neprilagođeni potrebama i dinamici rada medija i on inače nije ni predviđen kao medijski alat, a web-strane sadrže dokumenta, zakone, odluke i često nisu ažurirane dok medijima treba živa riječ, objašnjenje postupka ili trenutka... Hoću reći da tužioci ne bi smjeli izbjegavati direktne kontakte s medijskim radnicima, a ako im treba neka dodatna edukacija – to se može organizovati. 


Ako se ne varam Vijeće za štampu je nudilo program edukacije, a ima i nekih drugih organizacija od kojih se može dobiti kvalitetan program i provedba edukacije za ove potrebe. Evo uostalom, primjera radi, nedavno, prilikom terorističkog napada u Briselu, novinarima se nije obratio portparol tužilaštva nego tužilac lično. 
Ako tužilaštva pozivaju javnost da im pomogne kada traže ubicu ili lopova, red je da javnosti daju i neke informacije vezane za svoj rad kao što su odluke o prekidu istraga ili prebacivanje istraga sa jednog tužilaštva na drugo, mahom niže. 


Recimo zašto mi na pres konferenciji u okviru opisa aktivnosti tokom cijele godine saznajemo da postoje stotine žalbi na tužilačke odluke koje se, uglavnom, odnose na obustavu istrage? Zašto te informacije nisu javne, nego  predmet istraživačkog novinarstva?  Zašto recimo nije bila javna informacija da je tužilac donio odluku da obustavlja istragu u predmetu GRAS jer nije našao dovoljno elemenata krivičnih djela, ali je nije dostavio onom ko je podnio krivičnu prijavu, pa je cijeli predmet ponovo aktiviran kada je novi tužilac našao tu odluku, dostavio je onom ko je podnio krivičnu prijavu uz obavijest da se može žaliti.  Mi novinari razumijemo da postoje posebni i specifični interesi istrage, ali čak i Zakon o slobodi pristupa informacijama jasno precizira test provjere javnog interesa.


Uz sve ovo naravno treba da ide i veća  transparentnost kada su u pitanju plate, troškovi, prekinute istrage (pogotovo kada se vode protiv uticajnih pojedinaca u bilo kojoj sferi života), zatvaranje istrage, imenovanja, odluke disciplinskog tužioca.... Novinarima se obraćaju desetine ljudi koji su podnijeli žalbu disciplinskom tužiocu i koji su nakon toga pisali urgencije i upite kako je riješena njihova žalba i dobivali odgovore da je to sudačka tajna – kakve tajne treba biti ako je neko na tako važnoj javnoj službi  prekršio zakon ili pravila ponašanja u službi? Osim toga, prema USAID-ovom istraživanju iz januara ove godine više od 60 posto ispitanika zaposlenih u pravosuđu nije sigurno da se postupak vodi pravično.


 Postoje i preporuke ombudsmena koje nalažu UDT da omogući uvid u zapisnik sa raprave po nekoj pritužbi i odluku povodom te pritužbe koji nisu ispoštovani. Obraćaju se i ljudi koji dugo čekaju presude, pišu urgencije, ali ne dobivaju nikakve odgovore. I oni imaju preporuke ombudsmena koje nisu ispoštovane. Ne trebam vam objašnjavati ili vas podsjećati da ovo u medijima izađe kao loša priča o pravosuđu za koju ne možete okriviti ni medije ni novinare, a moram vas podsjetiti da sva istraživanja pokazuju da među najzanimljivije sadržaje u medijima spadaju upravo ljudske životne priče.   


Ankete koje su proveli Udruženja BH Novinari i Pozitivne vrijednosti pokazuju da građani mnogo više vjeruju medijima nego pravosuđu.  Ne vjeruju ni političkim partijama, ni mnogim drugim, ali su nama ovdje zanimljive ove dvije kategorije. Iastovremeno prema USAID-ovom istraživanju iz januara ove godine - percepcija javnosti, naglašavam percepcija o prisutnosti korupcije, nezainteresovanosti i neznanja u pravosuđu BiH mnogo je  veća od one koja je utvrđena internim kontrolama, provjerama i ocjenama rada zaposlenih u pravosuđu. 


Primjera radi, prema istraživanjima USAID-a 51% predstavnika šire javnosti i 90 posto ispitanika iz reda zaposlenih u pravosuđu smatra korupciju glavnim problemom pravosuđa u BiH, potom slijede politički uticaji na sudije i tužioce i to samo 17 posto i onda neorganizovan pravni sistem, nestručnost i neefikasnost sudija i tužilaca, problem sa finansiranjem i prevelikim brojem predmeta. Uz ovo samo 1/4 ispitanika misli da su sudije i tužioci nepristrasni i da svoje odluke donose objektivno i u skladu sa zakonom (25% ispitanika).  


I na kraju,  povjerenje građana u pravosuđe je niže u 2015. godini nego u 2012. godini, kada je provedeno slično istraživanje. 88% ispitanika smatra da tužioci u nedovoljnoj mjeri krivično gone krupne kriminalce (tzv. krupne ribe), a kao glavni razlozi za to se ističu politički utjecaji u ovim predmetima (38%) i strah tužilaca da se bave ovim predmetima (35%). 80% ispitanika smatra da građani u BiH nisu jednaki pred sudovima, ali pazite sada: dva od tri ispitanika smatraju da pravosudne institucije dovoljno ne sankcionišu neetično i neprofesionalno ponašanje sudija i tužilaca i  vjeruju da su policija, mediji i NVO najposvećeniji borbi protiv korupcije dok se pravosuđe smatra posvećenijim borbi protiv korupcije samo od političkih stranaka.


Ovo pokazuje da kao struka morate biti otvoreniji prema javnosti, pogotovo u nekim složenim i zahtjevnim situacijama. To bi u našim prilikama mogla biti hapšenja, curenja u javnost transkripta  sa saslušanja poput Čauševića... 


Ovom također ne ide u prilog stalno rivalstvo između tužilaca i sudija. Naime česte optužbe jedne strane na račun druge i to putem saopštenja i uglavnom bez argumenata ne grade pozitivnu sliku i ne jačaju intergritet pravosuđa, a medijima pomažu da budu neprofesionalni iako bi oni voljeli drugačije.
 Neki dan smo imali, mislim da je to najsvježije, slučaj da je optuženik Faruk Balijagić pobjegao iz BiH jer ga je sud pustio da se brani sa slobode i tim povodom jedna od sutkinja na jednoj televiziji kaže da se neko u tom slučaju reklamira, a da oni na sudu sada ne mogu da rade i slično. 


Ovo je dakle rečeno javno i bez potrebne argumentacije i u javnosti je shvaćeno kao pritužba na tužiteljicu Dalidu Burzić čija je optužnica u ovom slučaju potvrđena,  a sud je optuženog pustio na slobodu – ovo je dakle mnogo lošije od nekog argumentovanog objašnjenja, a medijima ostavlja prostor da traže sagovornike i informacije i tumačenja kod onih koji hoće da govore, ponekad i zlonamjerno.  Mi možemo, primjera radi,  kao sagovornika tražiti nekog pravnika za kog ne znamo da je na konkursu VSTV odbijen i on može govoriti sve najgore o VSTV i pravnom sektoru, ali mi ne znamo da je on bijesan  i ljut i da nije objektivan.
I naravno, ne zamjerite, ali potrebno je da bolje razumijete novinarsku profesije, barem u onom dijelu koji se odnosi na njihov medijski angažman (ako vas neko privatno zove da nekog štiti ili tužaka – to je drugi par rukava)  –  da znate da ni jedan profesionalac  u novinarstvu neće odati svoje izbore, nema obavezu da vam ustupi dokumenta koja ima, nema obavezu da bude vaš izvor, možda može  svjedok  ali ni to ne mora... novinar uostalom objavi sve što zna i iza  čega stoji i to bi trebalo da je dovoljno. 



Bootstrap Slider

Pratite nas

Naše brošure

Kontakt

  • +387 33 20 40 60
  • pozitivne@vrijednosti.com
  • La benevolencije 6
  • +387 33 20 40 60
  • 9:00- 16:00