| 

Ima li različitih istina o istom događaju

rupert murdok
Autor: Udruženje Pozitivne vrijednosti

Već godinama javnost u BiH, a i u okruženju, svjedoči brojnim novinarskim uradcima u kojima se, više ili manje uvjerljivo, sa više ili manje dokaza, govori o kriminalu, zloupotrebama položaja i javnih finansija. No redovno izostaju sudske epilozi za ovakve novinarske tvrdnje: presuda nema, a tužilaštva često «ne daje izjave u interesu istrage» ili pak tvrde da su istražne radnje i provjere pokazale da «za optužnicu nije bilo dovoljno dokaza», pa tako sve ostaje u sivoj sferi u kojoj ko hoće vjeruje i optužuje pravosuđe za nerad i podozrivo prati rad «osumnjičenih», a ko neće – ne vjeruje i optužuje novinare za laž sažaljivo prateći rad «nepravedno prozvanih». 


Ako i zanemarimo neke novinarske radove lošijeg kvaliteta, ne može se reći da proteklih desetak ili 15 godina nije bilo i te kako dobro potkrepljenih novinarskih radova u kojima je dokaz kriminala čvrsto i stabilno stajao na »četiri noge». Da li je moguće da  su istine koje vide novinari i tužioci i sudije toliko različite? 

Šta je to tužilaštvo još trebalo dokazati ?

Sredinom novembra glavni i odgovorni urednik sedmičnika Slobodna Bosna je ovu dilemu sažeo u jednoj rečenici:  «Vrtim, preturam danima po rukama i po glavi dokument koji je u redakciju poslao zviždač iz jednog velikog federalnog javnog poduzeća u kojem ukazuje na teške kriminalne radnje, nepotizam, klijentelizam direktora, te korporacije. Medijski gledano, to je prvoklasna roba, pravno-sudski i procesno je posrijedi opasan, teško odbranjiv predmet», piše Senad Avdić. 

Praktično samo par dana kasnije stiže dokaz ove njegove teze u vijesti agencije FENA koja govori o jednom sasvim drugom slučaju. 

«Apelaciono vijeće Suda BiH oslobodilo je Gorana Sarića optužbi za zločine u sarajevskom naselju Nahorevo 1992. godine. 'Tužilaštvo je htjelo dokazati da je na području Nahoreva formirana Stanica javne bezbjednosti, ali Vijeće nalazi da nije van razumne sumnje dokazano da je ta stanica u junu 1992. formirana, kao ni da je Sarić bio na njenom čelu', kazala je Azra Miletić, predsjedavajuća Apelacionog vijeća. Vijeće nije našlo dokaze ni da je Sarić nadzirao i učestvovao u razdvajanju tri grupe muškaraca koji su bili u psihijatrijskoj bolnici Jagomir, a koji su tu bili zatvoreni 19. juna 1992.

Dio njih kasnije je odveden u logor, dio protjeran a jedan broj ubijen. Prvostepenom presudom Suda BiH Sarić je bio osuđen na 14 godina zatvora. Sarić se tokom ovog suđenja branio sa slobode. Njemu se u odvojenom postupku sudi za genocid u Srebrenici, javlja BIRN-Justice Report», stoji u ovoj vijesti.


U Sudu BiH ne komentarišu svoje presude, a Tužilaštvu BiH je, nezvanično saznajemo, malo zbunjeno jer ni oni ne znaju šta je to još trebalo dokazati ili pokazati i da li je Sud BiH možda očekivao video snimak u kom Sarić izdaje neku naredbu ili slično.

Ko kome vjeruje

Ne ulazeći u analizu vijesti na kojoj bi dobar urednik imao mnogo posla, otvara se pitanje da li je nakon ovog prihvatljiva teza da novinarski uradci, koliko god dobri bili, nisu dovoljan osnov za pokretanje istraga, pisanje optužnica i pokretanje suđenja ili samo novinarima trebaju novi i jači dokazi? Jer ako Tužilaštvo BiH (koje je u prvom stepenu dobilo ovu presudu) nije uspjelo dokazati da je neko radio to za šta ga terete, kako onda novinar može dokazati nešto, pogotovo ako se uzme u obzir da vjerovatno imaju manje resursa u odnosu na tužilaštva u BiH?  (Da li je to uopšte tačno jer tužioci imaju na raspolaganju institucije, arhive, svjedoke, zaštićene svjedoke, vještake-eksperte, a novinari dokumentaciju, arhive, zvaničnike i nezvanične izvore, eksperte, anonimne izvore... djeluje gotovo isto, zar ne?) 
rupert murdok

Rupert Murdoch je  jasno kazao:

činjenice je potrebno dokazati,

mišljenja su neobvezujuća

Ali...
Predsjednik Vrhovnog suda FBiH, Amir Jaganjac je nedavno u jednom intervjuu izjavio da  u pravosuđu ima ljudi koji su zalutali u tu profesiju. On je govorio o tome kako  se «pojavljuju presude donijete na osnovu zakona koji odavno nisu na snazi», da neke sudije i tužioci «nisu posvećeni poslu, pa imaju površnu obradu predmeta i presude za koje ne možeš da vjeruješ da ih je donio sudija nekog suda».  
 
S druge strane postoje primjedbe i na rad novinara i medija.

Profesorica Fakulteta za humanističke studije u Kopru Sandra Bašić Hrvatin  koja je obnašala i dužnost predsjednice slovenskog Vijeća za elektroničke medije i bila savjetnik u Europskoj uniji, govoreći o stanju u medijima u regiji,  tvrdi da «nije svako ko radi u medijima novinar/ novinarka» i da se «ono malo važnih novinarskih priča koje se ipak objave, utapa  u trivijalnostima, banalnostima i mišljenjima iz druge ruke».

«Mediji danas sve više postaju poligon za objavljivanje mišljenja i komentara, a sve manje analiza i otvaranja važnih tema.  Kako za vlasnike (mišljenja), tako i za one koji ih objavljuju. Ono što me brine je tišina akademske sfere, posebno onog njenog dijela koji se bavi obrazovanjem novinara, kao i manjak solidarnosti u novinarskoj zajednici. Ono što danas nazivamo novinarstvom je postalo nekakav novodobni kastni sistem u kojem na vrhu postoji mala grupa dobro plaćenih pisaca i ogroman broj onih koji rade u prekarnom statusu bez ikakve zaštite. Očekivati od njih da rade u javnom interesu je u najmanju ruku naivno.», kaže Bašić-Hrvatin u intervjuu za  H-Alter. 

Iz ova dva citata se nameće pitanje da li bi javnost trebala da vjeruje pravosuđu i da li bi pravosuđe trebalo da vjeruje medijima? Na ovo je teško odgovoriti dok se ne uspostavi praksa prema kojoj pravosuđe provjerava medijske tvrdnje i kritični broj slučajeva u kojima se utvrdilo da su mediji objavili istinu ili ne. 

Leonardo Da Vinči je davno rekao «da postoji samo jedna istina ne bi bilo moguće na istu temu praviti više umjetničkih djela». Iz ovog bi onda proizilazilo da bi pravosuđe moralo biti otvorenije za novinarske radove, a novinari trebali  tragati za jačim dokazima za nezakonitosti o kojima izvještavaju. 

14.12.2014.



Bootstrap Slider

Pratite nas

Naše brošure

Kontakt

  • +387 33 20 40 60
  • pozitivne@vrijednosti.com
  • La benevolencije 6
  • +387 33 20 40 60
  • 9:00- 16:00